Kad vas zamole da im nešto poslikate

Jedno od vrlo čestih pitanja koje se postavlja na news grupama i forumima je koliko nekome naplatiti fotografije ili usluge fotografiranja. Takvo pitanje postavljaju osobe kojima fotografija nije profesija nego su svoj hobi odlučili unovčiti kako bi otplatili dio opreme ili zaradili za novu, a možda samo i kako bi unutar kruga obitelji i poznanika dokazali da “ta fotografija nije samo bacanje novca nego da se na njoj može i zaraditi”.

Problem koji prati fotografiju je da je ona nekima profesija, a nekima tek hobi pa je percepcija tržišne vrijednosti fotografskog uratka izobličena. Razmišljanja najčešće kreću ovim smjerom. zašto netko pritisne okidač i dobije za to novac, dok netko drugi pritisne okidač i ne dobije ništa? Ovakvo razmišljanje je tipično baš za područje fotografije. Stotine tisuća ljudi svake godine odlaze na skijanje, ulažu ogroman novac u opremu, putne troškove i smještaj, plaćaju žičare i žičnice – bave se svojim skupim hobijem, pa ipak malo tko od njih se pita zašto netko skijanjem zarađuje novac, a ja ne. Slična je situacija i u drugim područjima kao što su na primjer biciklizam ili ribolov, gotovo nitko se ne pita kako na njima zaraditi. I u tim područjima ima profesionalaca, osoba koji od toga žive, kao i kod fotografije, pa ipak ljudi to nekako drugačije percipiraju. No kad dođemo u područje fotografije dolazimo na skliski teren, jer zapravo svatko može pritisnuti okidač i napraviti sliku – svatko može biti fotograf. Zanimljivo je to, jer i ja znam voziti bicikl, ali ne smatram se biciklistom, isto tako znam voziti automobil, ali svojim prijateljima i poznanicima ne naplaćujem usluge prijevoza i nisam ljubomoran na taksiste koji vožnjom zarađuju.

Fotografija kao hobi opet ima poseban tretman, većina ljubitelja fotografije imaju problema s nerazumijevanjem okoline. Kako možeš dati 10.000 kn za aparat i objektiv, pitat će vas kolega s posla koji je upravo potrošio 20.000 kn na gume i felge samo kako bi impresionirao samog sebe. Kad vas napadnu samo im zbrojite troškove njihovih zanimacija i hobija, vrlo će brzo zašutjeti, ali naravno, prvo će vas pokušati uvjeriti da to nikako nije isto jer je ono čime se oni bave nešto uzvišeno, za razliku od fotografije kojom se može baviti baš svatko, jer danas i mobiteli imaju ugrađene fotografske aparate. Kakve to molim vas ima veze s bilo čime? Otiđite u park i vidjet ćete da svako dijete ima kanticu i lopaticu, ali ne namjerava postati vrtlar, kao što svako malo veće dijete vozi bicikl pa ne namjerava živjeti od biciklizma. No upravo je ovaj pritisak okoline česti razlog zbog kojeg mnogi pokušavaju na svom hobiju zaraditi koju kunu, kako bi opravdali svoje troškove pred drugima. Ne nasjedajte na te provokacije i uživajte u fotografiranju, a kad vas ti isti ljudi, koji vam stalno nabacuju superiornost onoga čime se bave, upute zamolbu da im nešto fotografirate jer to je ionako ništ koristi: “samo malo poklikaš” reći će oni, podsjetite ih na činjenicu da i oni imaju fotografski aparat ugrađen u svom mobitelu, pa neka si ga onda fino i iskoriste. Objasnite im da zatvarač na vašem aparatu može izdržati samo određeni broj okidanja i da ćete ga morati zamijeniti ako previše slikate, da baterije imaju ograničen broj ciklusa punjenja i pražnjenja pa ćete brže morati kupiti nove, da se svakom promjenom objektiva prašina uvlači u aparat i da ćete ga morati poslati u servis na skupo čišćenje i da jednostavno ne možete bezbrižno fotografirati jer ste previše novca uložili u opremu te da je morate čuvati.

I tako smo već došli do teme naplate vašeg angažmana – vaš hobi nije besplatan, vaša oprema košta, troši se i uništava i to je bitna stavka ove teme. Kad se počne voditi priča o naplati bilo kojeg posla treba imati na umu nekoliko stavki.

Prva je angažman osobe koja posao radi, to su satnica i tekući troškovi. Okvirno procijenite svoju satnicu i koliko ćete naplatiti vrijeme, ako ne znate kako to odrediti pogledajte oglasnike, koliko se naplaćuje sat instrukcija iz nekog područja – vrijedi li ovo što vi radite isto toliko? Recimo da se ovdje možete naći u rasponu od 100 – 200 kn po satu, ovisno o tome koliko je posao zahtjevan i koliko ste vi stručni. Na to dodajte troškove za dolazak i odlazak na mjesto snimanja: gorivo, parkiranje, cestarine i slično. Ne zaboravite uračunati vrijeme koje potrošite prije i nakon snimanja. Pripremu opreme, čišćenje aparata, punjenje baterija, provjeru kartica… Nakon snimanja vrijeme se troši na prebacivanje fotografija, prženje DVD-a i dostavu. Ovime ste pokrili svoj rad.

Sada dolazi oprema, normalno je zaračunati 5% vrijednosti opreme za amortizaciju iste – znači ako u torbi na snimanju imate opreme u nabavnoj cijeni od 20.000 kn to je 1000 kn dodatnih troškova, ovdje bi trebalo zaračunati i troškove amortizacije računala na kojem pripremate snimljene fotografije, monitor, vanjski disk za pohranu ako klijentu čuvate materijale i sl.

Tako smo došli do neke osnovne cijene sad treba uzeti u obzir mogućnost da vam na snimanju strada oprema – ovo nema veze s amortizacijom, amortizacija pokriva trošenje opreme uslijed redovnog korištenja, no što ako na primjer fotografirate neki rođendan i dok prebacujete fotografije iz aparata na prijenosno računalo netko oboje zalije nekom vrstom tekućine. Mislite da će vaš poznanik prodati svoje felge i kupiti vam kompletno novu opremu – ako vaš odgovor na ovo pitanje glasi “da”, naivniji ste nego što sam mislio. Ukoliko je na fotografiranju neka gužva u kojoj može stradati oprema treba dodati trošak osiguranja opreme.

Tako ste konačno došli do neke osnovne računice oko naplate svoje usluge fotografiranja. A sad razmislite malo i o profesionalnom fotografu. Pogledajmo malo koliko se cijeli proces razlikuje kod njega.

On mora na sve nabrojano dodati razne oblike davanja državi: zdravstveno, mirovinsko, porez na dohodak, prirez i sve to. Nadalje ako mu se desi kvar na opremi to ga ne opravdava što nije obavio naručeni posao, tako da mora imati barem još jedan set opreme u rezervi.

U nas je uvriježeno pogrešno mišljenje kako se naplaćuje samo vrijeme koje je potrošeno na snimanju. Pogrešno se misli da je jedan dan snimanja samo jedan dan rada. Iza tog odrađenog dana stoji niz pripremnih radnji i gomila posla koja osigurava da će na dan snimanja sve biti odrađeno kako treba. Dobar fotograf stalno ulaže u opremu i u sebe, prati trendove, educira se oko novih tehnika i tehnologija fotografiranja, tu se računa sav novac, trud i vrijeme koje je uloženo kako bi uopće mogao raditi to što radi. Većina ljudi percipira fotografiju kao nešto izuzetno jednostavno i iznenadi se kad sazna da neki studiji fotografije traju čak 5 godina. Pa što se tu ima studirati 5 godina? Fotografija je puno više od snimanja krstitki i vjenčanja, to je jedno ogromno područje u kojem treba savladati mnogo vještina i znanja kako bi se uspješno radilo, a profesionalni fotograf mora pokriti veliki dio tog područja – to što većina vlasnika automobila zna promijeniti svjećice ne čini ih auto mehaničarima, to što većina vlasnika uređaja za bilježenje slike zna kako registrirati scenu koja se nalazi ispred njih na neki zadovoljavajući način ne čini ih fotografima.

Odlučili ste unovčiti svoj hobi? Dobro došli u zonu sumraka – jer vjerovali ili ne kad nešto počnete naplaćivati kriteriji se promjene, očekivanja porastu, užitak se počinje gubiti i umjesto njega javlja se nervoza, a onaj koji plaća uvijek će za svoj novac očekivati više nego što usluga stvarno vrijedi. Ako vas sve ovo uznemirava možda bi ipak bilo bolje da se bavite nekim drugim hobijem jer fotografija stvarno zna biti jako zahtjevna.

Autor: Damir Tiljak

Tekst preuzet s: http://www.fot-o-grafiti.hr