Dubinska oštrina kod makro fotografije
 |
Fotografu koji radi portrete, velika je briga kako će dovoljno
zamutiti pozadinu. Zato investira u skupe objektive da bi mogao minimalizirati
dubinsku oštrinu.
Kod makro fotografije se suočavamo s obrnutom pojavom: dubinske
oštrine je, naime, premalo. Zato se većina makro fotografa radije odluči za
kompakt neko za SLR, gdje manji senzori u osnovi imaju veću dubinsku oštrinu.
Jedno od mogućih rješenja je kupnja makro bljeskalice ili barem
upotreba stativa koji nam omogući dovoljno svjetlosti ili dosta duga vremena da
možemo zatvoriti blendu dovoljno. Kod f32 je dovoljno dubinske oštrine (iako kod
pravog, 1:1 makroa još uvijek je nema dovoljno koliko bi željeli). Tu nam se kao
glavni neprijatelj pojavljuje difrakcija svjetlosti.
Ako ravni valovi (ovdje paralelne zrake) idu kroz malenu rupu,
iz nje izlaze u konusu. Što je manja rupa, veći je kut tog konusa, odnosno,
svjetlost je raspršenija. Tako se slika točke neće nikada izoštriti. Efekt će
biti isti kao i da smo nepravilno izoštrili. Slike će biti mekane, mnogo
izgubljenih detalja.
Kod filmske fotografije je vrijedilo pravilo da je slika oštra
do negdje f16 i dalje se polako gubi. Što je manji senzor, manje su točke i
prije se primjeti difrakcija. Kod kompakata je već primjetna negdje kod f8.
 |
Time smo prisiljeni odabrati između dvije mogućnosti: ili će
jedan dio slike biti vrlo oštar, ali će sve ostalo biti mutno zbog male dubinske
oštrine ili će cijela slika biti manje oštra, zapravo mekana zbog difrakcije.
MISLITE DIGITALNO! Računalo nam omogućava da napravimo više
istih snimaka gdje je svaki izoštren na različitu udaljenost i potom ih sljepimo
zajedno. Ako recimo slikate muhu, jednom izoštrite oči, potom trup, potom
krila… Na kraju na računalu iz svake slike odaberete samo oštar dio. Tako
možete slikati s f13 gdje je slika vrlo oštra s više manjih područja dubinske
oštrine i sve zajedno ostvaruju dubinsku oštrinu koju niti s f100 ne bi
dostigli. Još i više: možete sami odabrati kako će ta oštrina opatadati. Ako je
muha na cvijetu, možete postupak ponavljati i za cijeli cvijet i u tom slučaju
će i pozadina biti oštra ili postupak završite na kraju muhe i ostavite da je
cvijet zamućen.
Prva teškoća je da promjena točke izoštravanja promijeni
povećanje.
Jedna od poteškoća s kojom se susrećemo je da se s promjenom
fokusa, mijenja i povećanje slike. Kao da bi malo zoomirali. To nije nikakva
greška objektiva već je normalna fizikalna pojava koja kod obične fotografije ne
dolazi do izražaja.
Ako u konvergentnu leću (objektiv) dolaze zrake iz beskonačnosti
(znači paralelno) oni se udruže (stvaraju sliku) u žarištu. Udaljenost između
objektiva i žarišta je žarišna udaljenost. Ako njihov izvor nije na osi
objektiva, pojavljuju se negdje na žarišnoj ravnini. Ako je izvor zraka blizu,
oni ne dolaze paralelno i stvaraju sliku iza žarišta.
Ako označimo žarišnu udaljenost s f,
udaljenost između leće i slikanog objekta s a i
udaljenost između leće i slike s b, vrijedi
jednadžba:
 |
Kut koji hvata objektiv je ovisan o udaljenosti između leće i
senzora. To nije f nego b. Fotografija
je puna aproksimacija i velika većina ih kod makro fotografije otpadne. Kod
normalnog slikanja je a toliko
velik u usporedbi s f da
su b i f praktički
jednaki. U makru to ne vrijedi i moramo formulu dosljedno upotrebljavati.
Druga teškoća je promjena perspektive
U jednom od svojih prijašnjih članaka sam vrlo detaljno
objašnjavao što utiče na perspektivu. Spomenuo sam da se ne mijenja ako između
dvije slike ne pomičemo naše konvergentne leće. Ako se udaljenost između leće i
senzora mijenja, moramo zapravo pomaknuti aparat. U praksi to znači, kad nam se b promijeni
za 3mm (nije važno da li je ta promjena zbog promjene f-a, zoomiranja ili zbog
a, promjene točke izoštravanja), moramo fotoaparat pomaknuti za 3mm. Ipak te
promjene perspektive najčešće nisu tako značajne da bi ih stvarno trebali
raditi.
Ako hoćemo s recimo 17mm objektivom slikati panoramu s planinama
u pozadini i nekim predmetom na 20m udaljenosti i hoćemo da je sve oštro, moramo
poštivati i to.
Treća teškoća je neoštri prijelaz oko predmeta.
Recimo, da želimo slikati dvije kuglice na različitoj
udaljenosti od objektiva koje se djelomično pokrivaju. Kad ćemo izoštriti na
prvoj, zadnja će biti neoštra, a kada ćemo izoštriti na drugoj, prednja će biti
neoštra. Ono područje na slici u kojem se preklapaju će biti problematično. Kad
je neki objekt vrlo neoštar, njegova neoštra slika se širi van njegovih granica.
Recimo da se svaka točka raširi na 5mm velike packe. Točke na rubu će isto tako
biti 5mm velike packe i promjer neoštre kugle će biti 5mm veći od oštre. Time
ulazi u onu drugu, oštru. Time i oštro područje može biti zamućeno zbog bliskog
neoštrog i jedino rješenje je ručno kloniranje u Photoshopu. Možete napraviti i
jednu sliku s jako zatvorenom blendu i na takvim područjima ju upotrebite.
 |
| Nije sve u jako zatvorenoj blendi! Objektiv 100mm macro USM poklopac je bio fotografiran na najmanjoj mogućoj udaljenosti. Lijevo f/13, sredina f/32, desno f/13 s upotrebom programa Combine 5. Difrakcija je kod blende f/32 (srednja slika) jako naglašena. |
Combine Z5
je programčić koji možete besplatno skinuti s adrese
http://www.hadleyweb.pwp.blueyonder.co.uk/CZ5/combinez5.htm
i vrlo učinkovito automatizira proces ljepljenja. Sve što morate
napraviti je da napravite seriju slika na stativu (da je kompozicija što manje
promijenjena), po mogućnosti s istim osvjetljenjem i što manjom kompresijom. Sve
te slike učitate u program koji ih automatski stavi jednu na drugu.
Ako želite sada provjerite da je svako područje oštro na barem
jednoj slici i da nemate nepotrebnih slika (koje bi usporile program). Kada ih
mijenjate vidi se nisu jednako velike, ali to program automatski rješava. I
manje razlike u osvjetljenju sam otkloni. Dajte mu naredbu “Do Stack” i ostavite
ga da radi. Za veći broj slika može stvar i potrajati (8 minuta za 34 6M jpg
slika). Kroz neko vrijeme će vaša oštra slika biti napravljena.
Za zahtjevnije korisnike postoje i ručne postavke. Od svih mi se
dvije čine najupotrebljivije. Depth Map vam napravi jpg datoteku različitih
dijelova koji određuju koja slika će se prenijeti na određeno područje. Taj
Depth Map možete pripremiti s drugim programima (npr. Photoshop) ako Combine Z5
nije izradio točno onako kako bi željeli.
Osobno radije odabirem drugi put. Cijelu seriju snimljenih slika
s popravljenim osvjetljenjem i izrezom stavim da pravilno stoje jedna iznad
druge. U photoshopu otvorim izrađenu sliku iznad nje i kao odvojene zamaskirane
layere postavim ostale. Gdje god primjetim da nešto nije u redu, popravaljam
masku u layeru s kojeg bi htio izvući određeni dio slike.
Napravite skalu na objektivu
Kod svojeg Canona EF 100 mm F2.8 Macro sam primjetio da, ako
želim kod određene blende pomaknuti fokus za udaljenost jedne dubinske oštrine,
moram obruč fokusa okrenuti uvijek za isti kut. Kod bližih fokusa je to polje
manje, kod udaljenijih veće, ali okret je uvijek jednak. Zato sam na objektiv
stavio skalu s ucrtanim oznakama koje određuju koliko da okrenem obruč fokusa
između dviju slika. To dosta pojednostavljuje rad. Ne znam da li i drugi
objektivi imaju istu karakteristiku. Obzirom na to da su stariji objektivi imali
ucrtanu skalu dubinske oštrine, vjerojatno je više takvih.
Autor: Jernej Filipčič, prijevod Željko Božić