Traženje idealnog osvjetljenja
na digitalni način
Fotoaparati imaju mnogo sistema za mjerenje osvjetljenja… mogu
mjeriti prosjek po cijeloj slici, mogu mjeriti samo u centru, mogu mjeriti s
naglaskom na području izoštravanja… Većina fotografa zamišlja samo ugrađeni
svjetlomjer. Novi način, koji nam omogućava digitalna tehnika je pregled
histograma.
Kako pravilno čitati histogram
Zamislite si da fotografiju pretvorite u crno-bijelu, tako da
sačuvate informaciju samo o osvjetljenju. Tada točke podijelite u 256 hrpica: u
prvoj su potpuno crne, u zadnjoj potpuno bijele, a one između imaju različite
intetnzitete sivog (od najtamnije do najsvjetlije). Zamislite si da su sada te
hrpice točaka postali stupići kovanica. Što je više u svakoj hrpici točaka to je
stupac kovanica viši. Te stupce složite tako da su na lijevoj strani oni koji
pripadaju crnim, a na desnoj oni koji pripadaju bijelim točkama. Između, naravno
imate stupiće koji predstavljaju sive tonove, složene po svjetloći od lijeva na
desno. Napravili ste histogram !
Recimo, da su svi stupci prazni, osim jednoga između. To znači
da je slika u cijelosti siva, kao da ste slikali sivi list. To se u stvarnosti
nikad ne dogodi jer niti jednakomjerno sivi list nije tako jednakomjerno siv da
ne bi susjedni stupci odstupali za neku minimalnu vrijednost (najčešće dobijemo
u tom slučaju Gaussovu krivulju). Ali je moguće da su svi prazni osim skroz
desnog ili skroz lijevog. Ako ste tako malo osvjetlili da niti jedna točka nije
dobila dovoljno svjetlosti da bi postala barem malo siva i sve točke su potpuno
crne, naravno da je histogram sastavljen samo iz lijevog stupca. Ako ih je
nekoliko uspjelo dobiti malo sivog tona, histogram se pomakne udesno (također
ima i nešto tamno sivih) iako još uvijek prevladava prvi. Koliko god je u
stvarnosti bilo dovoljno tamno, na slici će biti crno i tako će ostati. To
vidimo na trećoj slici. S nikakvom računarskom obradom nećemo moći dobiti
informacije o tom dijelu slike koji je zapisan s potpuno crnim točkama. Svaka
informacija koja u histogramu dođe u prvi stupac je izgubljena. Isto, zapravo
simetrično objašnjenje vrijedi za sve što se pojavi u zadnjem stupcu. One točke
koje su potpuno bijele i zato sve što je u prirodi dovoljno svjetlo, fotoaparat
će zapisati s istom vrijednošću. I tamo su informacije potpuno izgubljene. Nebo
na drugoj slici je uništeno i tamo oblake više nećemo moći spasiti. Zato, ako se
može, slikajte tako da su prvi i zadnji stupac prazni. Čak i ako je slika pre
ili pod osvjetljena, dokle god histogram nema krajnjih stupaca, možete ju
popravljati. Tako je slikana prva slika.
Što napraviti, ako prvi ili zadnji stupac ne možete izbjeći?
Kod vrlo kontrastnih motiva, gdje imate određene dijelove
slike u sjeni i određene izuzetno svjetle, fotoaparatu ponestane dinamike, da
bi mogao sve zapisati. Vrijedi načelno pravilo da ništa ne propalite, čak i ako
ostanu crne točke. Iako se s tim “pravilom” nikako ne mogu složiti. Moje je
mišljenje da se mora svaki fotograf svaki puta sam odlučiti, što mu je važnije.
Ako je najvažniji dio slike u sjeni, s veseljem ćete žrtvovati detalje u
oblacima, jel’ da? Žrtvujte onaj dio slike koji je manje važan ili koji lakše
retuširate. Više puta zagovornici tog pravila vole reći da kod prepaljenih
dijelova ne možete ništa napraviti dok kod crnih možete. To je naravno glupost.
Istina je, da prepaljeni detalji više smetaju nego crni.
 |
 |
Pravilno osvjetljenje za maksimalno čuvanje informacija
Recimo da motiv nije bio previše kontrastan i da ste uspjeli
uloviti cjelokupnu dinamiku slike. Određeni dio histograma je zauzet, a krajnje
stupce ste ostavili prazne. Slika neka bude s malo kontrasta da još velik dio
histograma ostane prazan. Kada će slika biti pravilno osvjetljena? Gdje mora
biti postavljen taj histogram? Više u lijevo, više u desno, na sredini? U
knjigama najčešće piše u sredini. To opet nije istina. Ako bi slikali sivi list
i nakon toga bijeli list i imali histogram na sredini imati ćete slike dvaju
različitih objekata potpuno iste. Za idealno osvjetljenje si možemo pomoći s
listom sa 12%-tnom sivom (a ne 18%-tnom kakvo je opće uvjerenje) koji bi morao
imati histogram u centru (tako je kalibrirana automatika fotoaprata, što
određuje ANSI standard). Time nekako kontroliramo upadnu svjetlost i sliku
pravilno osvjetlimo. Pravilno u klasičnom smislu. Slika će biti osvjetljena tako
kako mora biti, iako nećete nužno iskoristiti puni potencijal senzora.
Ako ste spremni fotografiju naknadno obrađivati, bolje je da ju
osvjetlimo tako da je histogram pomaknut to predzadnjeg stupca. Tako i čak kad
slikamo sivi list, slikamo ga tako da na slici bude bijel (ali još uvijek ne
prepaljen!). Razlog tomu je način na koji senzor digitalnog fotoaprata bilježi
svjetlost. On je bitno drugačiji od načina na koji svjetlost bilježi naše oko.
Oko, kao i većina ljudskih osjetila radi logaritamski. Ako upalite jednu žarulju
i potom upalimo još jednu, opaziti ćete veliku razliku. Mozak promjene neće
prepoznati kao “jedna žarulja više” već kao “dvostruko više žarulja”. Ako ćete
imati upaljenih 100 žarulja i potom upalili još jednu, razliku skro nećete niti
primijetiti. Jer mozak nije prepoznao jednu žarulju više već jedan posto više.
Mi zapravo prepoznajemo omjere, a ne apsolutne iznose. Zbog toga su vremena i
blende na fotoapratu tako i podešene. Jedan korak svjetlosti znači dvostruko
više svjetlosti.
Senzor ne radi tako. On razliku između jedne i dvije žarulje
prepoznaje isto kao i između 100 i 101 žarulje. Svaki detektor na senzoru (svaka
točka) je nakakva kutijica gdje padaju fotoni. Vrlo pojednostavljeno rečeno, na
senzoru koji zapisuje 10 bitnu sliku ima mjesta za 1024 jedinica svjetlosti (210).
Ako ste na nekoj točci sakupili toliko svjetlosti da dođe u zadnji stupac
histograma, sakupio je 1024 ili više jedinica svjetlosti. Ako ste dali dvostruko
kraće vrijeme (jedan korak manje), sakupio ih je 512. Četiri puta manje vrijeme
(dva koraka) će ih sakupiti 256, tri koraka manje 128, četiri koraka 64, pet
koraka 32, šest koraka 16… Tako je između točaka koje su osvjetljene
maksimalno i onih koje su osvjetljene dvostuko manje ima još 512
međuvrijednosti. Tako osvjetljen sivi list može biti vrlo precizno fotografiran
i svaki i najmanji prijelaz osvjetljenja je zapisan. Dosta više nego što naše
oko, monitor ili naprave za osvjetljavanje mogu iskorisititi.
No, recimo da ste slikali nešto tamno. Ako ste pravilno
osvjetlili sliku na klasičan način i recimo ostavili prazna prva četiri stupca.
Što to znači? Da je između najtamnije i najsvjetlije točke najviše 64 međunivoa.
To vjerojatno znači da je sivi list potpuno jednakomjerno siv, bez kakvog
detalja jer je potrebna dosta velika razlika tonova za prelazak jednog nivoa u
drugi. Bolje bi bilo da smo sliku osvjetlili tako da smo na slici zauzeli sve
stupce osim zadnjeg. Slika bi bila vrlo svjetla, ali nakon naknadne obrade (po
mogućnosti u RAW formatu) sliku natrag potamnite. Kada ćete potom to pretvoriti
u JPG, imati ćete još uvijek 256 nivoa. Ako sliku iz RAW formata pretvorite u 16
bitni TIFF, još uvijek imate svih 1024. I ako 10-bitni RAW format spustite i za
cijelih 6 koraka, zadržat će još uvijek sve informacije o svjetlosti. To je
važno ako želite kod daljnje obrade određene tamne detalje izvući iz sjene jer
će svaki svjetlosni prijelaz izaći gore za više nivoa, što će naše oko brzo
vidjeti.
RGB ili Luminosity histogram?
Ako vam fotoaparat omogućava obje mogućnosti, svakako se
odlučite za RGB, posebice ako slikate kod umjetne svjetlosti. Ako recimo slikate
na kakvom koncertu, gdje su izvođači osvjetljeni s crvenom svjetlošću,
Luminosity histogram vam može pokazati da je slika podosvjetljena, a u
stvarnosti će crveni kanal biti prepaljen!
Živi histogram
Neki kompaktni fotoaparati omogućavaju da histogram već vidite u
tražilu, prije nego slikate. To mi se čini vrlo korisna mogućnost koje za sad na
DSLR aparatima na žalost još nema. Obzirom na to da je Olympus predstavio
zrcalno refleksni fotoaparat kod kojeg možemo gledati sliku na ekranu kao i kod
kompakta, možemo se nadati da će se takva vrsta histograma pojaviti i kod drugih
modela. Bilo bi sasvim dovoljno da se pokraj AF senzora montira još jedan mali
CCD za prikaz žive slike.
Autor: Jernej Filipčič
Prijevod: Željko Božić